...Znam da te zanima Harone, ne moraš šutjeti, ali slušaj kako je to bilo!

Ušli smo Pačo i ja u caffe bar „Prpan“. Kronerski opor miris zapuhao nas je pri otvaranju vrata i zveckanju zvončića iznad njih. Vjerujem da je to služilo vlasniku Prpanu kao sustav obrane od zakonskih službenika kad bi naišli, a on bi točio alkohol djelatnicima škole preko puta ili maloljetnoj gospodi. Naručio sam neku smeđu brlju,a Pačo cedevitu s absinthom. Na čelu mi se kondenziralo alkoholno piće koje sam pio negdje prije, ali se ne sjećam zaista kada ni gdje. Evo, i sad kad je na meni red da gađam, razmatram da to možda i moj znoj jer u džepu mi više medvjedi nisu zveckali, a to je bio znak da mi je samo jedan preostao. Prebacio sam ga iz svojih traperica u prednji džep na prsima svoje znojne košulje. Samo još jedna igra. Švorc sam, a uz to Pači nisam bio ni do koljena u pikadu. Mogao je igrati zatvorenih očiju. Prpan je već drugi put zamijenio daske iza stroja za pikado kako bi zaštitio zid od mojih neučinkovitih strelica. Često se ljutio već pri mom otvaranju vrata. Danas me nije skužio jer je bio u skladištu pa sam se brzo pogrbio i povukao Paču za sobom ne bi li morao slušati prijetnje o trajnom izbacivanju iz kafića. Međutim, danas sam se, izgleda, zamjerio i Bogu. Naime, ideju o svemogućem čiči svecu, zaštitniku pijanaca, moralnih promašaja, kužnih prostorija i egzotičnih životinja uništio je deficit kilaže slitine kositra i bakra u pljesnivom džepu. Pačo je već postao nestrpljiv, a svoju absinthvitu je zamalo naiskap ispio iz čaše dok ju je još držala debela Nena, Prpanova žena/djevojka/majka/sestra!?. Često su se svađali,a nerijetko sam ja bio uzrok svađe pa je Nena već dosta dugo odbijala nositi mi piće te sam morao do šanka sam. Uvjeren sam kako je njena stalna ljutnja bila i posljedica neobjašnjivoga odnosa među nama. Sjećam se kako mi je majka oduvijek govorila kako imam lijepe oči, a i Prpan ima lijepe oči.

...Ne paše ti to što pričam? Vidim da si brže počeo veslati.

No, slušaj dalje Harone, već mi je grlo suho...

Nakon što sam se vratio s pićem i odmah platio, jer je na meni bio red, krenuo sam navrtati ravne vrhove na tijelo plavih strelica, kako ne bi ispadale iz utora za gađanje. Sada je bio trenutak. Odjednom naglo smrzavanje atmosfere u prostoriji. Sve se u kužnoj birtiji vratilo u ledeno doba.

Neću uspjeti pogoditi! Čelo mi se počelo pojačano znojiti, a skrivena navika primjetnog stenjanja kroz usne kad god mi je teško, obojala je zaleđenu kocku alkohola u kojoj smo smješteni. Spreman sam za gađanje. Čim su stalni gosti, uglavnom stari kladioničari i musavi kroneri to primijetili, ustuknuli su kao pred kraj saslušanja ili osude na smrtnu kaznu. Čiča Mile probudio se iz slatkog sna i zavukao se u drugi kut kafića prevrnuvši pri tome čašu. To je podiglo napetost u poslovnome prostoru mračne birtije. Papan je počeo roktati poput divlje svinje. Plašljivi starčić Mile, gradsko dijete, nikad nije vidio divlju svinju, ali je imao godišnju kartu za zoo u kojem je uhićen nekoliko puta za nedolično ponašanje. I slučajni su se gosti i prolaznici namjernici od straha također udaljili. Pačo je nervoznim cupkanjem iščekivao prvu strelicu zadnje igre. Krećem. Zavladala je tišina u kafiću. Čak je i glazba prestala. Čulo se samo iritantno disanje debele Nene. Prvi hitac. „Direktan pogodak.“, tako su nazvali moj promašaj . Drugi hitac. „Još direktniji, haha“, grohotom se nasmija Prpan i otkrije cijelom kafiću svoje odvratne, žute zube ispod svojih još žućih brkova nastalih pušenjem najtežih cigareta u regiji. Treći i završni hitac. Znoj je kapao s moje glave. Ruka mi se tresla. Svi su u strahu očekivali treći hitac. Pačo je gorio od muke. Evo ide. Blagi zamah zapešćem i... Puštam je. Strelica je jurnula silovito prema središtu mete. Do pola puta. U tom trenutku mi se smučilo od one brlje na prazan želudac i jedino što sam mogao jest pratiti strelicu kako skreće ulijevo, ulijeće u čašu koju je Mile prevrnuo, izlijeće još većom brzinom iz nje, odbija se od zvončića iznad štoka, rezultirajući prigušenim zvonkim zvukom udarca. Nakon rezonancije tog zvuka i kratke tišine ubrzo se čuo plačljivi jauk. Uslijedila je zatim gromoglasna kakofonija zgražanja, histeričnog smijanja i kreštavog plača. Pogodio sam debelu Nenu. Ravno u oko! Pačo je lio alkoholne suze od smijeha. Krv koja je tekla iz Nenine očne duplje jasno je naglašavala Neninu sivu boju njene poluviseće, debele kože. Izgledala je kao ranjeni slon. Čim sam kročio prema šanku ne bih li pomogao staroj slonici, Pačo me povuče i panično kaže: „Kidajmo!“ Stari slon Prpan, zaboravio sam reći, ratni je veteran.

Izvadio je svoj revolver koji je držao u posebnoj ladici za obranu od poreznika. Odjednom snažan prasak prigušen plačem debele žene. Tijelo mi se ukočilo i sledilo. Nastala je vika u „Prpanu“. U tom kaosu gdje su se kroneri okomili jedni na druge, netko me je zgrabio s leđa i izvukao van da umrem na svježem zraku. Priželjkivao smrt vani,a ne na hladnim pločicama kvartovskog kafića. I zaista, Pačo me polegne na travu ispred kafića. Vidio sam suze u njegovim očima. Ipak mi se samo vid zamaglio. „Jesmo li obojica umrli?“, upitah plaho. „ Tvoji su problemi veliki. Izvukao sam te iz one rupe dok si proučavao čovjekov pištolj.“ Nedugo nakon što sam prestao biti mrtav, reče mi: „Sreća zbilja prati budale, znaš“ i pokaza na moju košulju. Iz izgorijeloga džepa izvadim posljednjih pet kuna koje sam imao. „Pismo ili glava?“, nasmijem se blesavo. „Kako ti draže, budalo“, uzvrati Pačo. Prljav od trave i blata i ispunjen srećom što sam još živ, zvonko izjavim: „Ja sam glava.“ Palcem ispalim kovanicu u zrak i ulovim je u šaku te ju u šaci okrenem i postavim na podlakticu druge ruke. Čim sam otkrio kovanicu drugom rukom, obojica smo istog trena ispovraćali. Naime, zrno Prpanovog metka pretvorilo je medu u sivog, zagorjelog, ružnog slona. Bila je to debela Nena.

To je sve što sam ti htio ispričati, neumjesni lađaru! Sad me vozi gdje mi je mjesto.