KULTURA Bosanski jezik

Disclaimer: This is not a substitute for the module but a supplement. Here, you will be able to see high resolution images, learn facts, and listen/watch the videos in context. The topics here are in accordance with the topics in the module but not as detailed. To learn more about a specific topic, please consult the module. The mobile application is available as well.

SREDNJOVEJEKOVNI NADGROBNI SPOMENICI ILI STEĆCI

Srednjovjekovni nadgrobni spomenici ili stećci predstavljaju svakako najzanimljiviju i najznačajniju pojavu u umjetnosti stare Bosne.Podižu se od 12. do 15. st. a taj običaj nestaje u doba osmanlijske dominacije u BiH. Smatra se da ih ima oko 50 hiljada, a nalaze se u skupinama od desetak do stotinu, od toga oko 300 ih ima tekstove. Stećci imaju umjetničku, ali i istorijsku vrijednost, a obrađeni su u stručnoj literaturi i na stranim jezicima.

DŽAMIJE

Careva džamija, Sarajevo. Ovo je najstarija je džamija u Sarajevu i jedna od najstarijih u Bosni i Hercegovini.
Ova velika i lijepa džamija predstavlja jedno od najljepših djela islamske arhitekture u BiH. Ovo je ne samo najveća džamija koja je uopće građena u našim krajevima već i remek-djelo arhitekture osmanlijskog vremena. Graditelj ove džamije je mimar (glavni arhitekta) Osmanlijskog carstva, Adžem Esir Ali. Ova je džamija jedno od najvrijednijih ostvarenja tzv. ranocarigradske arhitektonske škole izvan samog Carigrada.

MOSTOVI

Most Mehmed-paše Sokolovića, u narodu poznat kao Na Drini ćuprija se nalazi u Višegradu, blizu granice između Bosne i Hercegovine i Srbije.Zadužbina je Mehmed-paše Sokolovića, velikog vezira trojice sultana - Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III, i predstavlja jedno od najveličanstvenijih djela arhitekture osmanlijskog perioda.
MOSTAR
Stari most u Mostaru preko rijeke Neretve je UNESCO-va svjetska baština i, kada je izgrađen, bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu.Gradnju je naredio Sulejman Veličanstveni 1566. godine, a graditelj je bio Mimar Hajrudin. Most je čvrsto stajao 427 godina dok nije uništen tokom rata u Bosni i Hercegovini 1993. godine. Obnovljen je nakon rata i ponovno otvoren za javnost 23. jula 2004. godine.
Tekija je islamska ustanova u kojoj se okupljaju, borave i vrše vjerske obrede derviši (sufije). Tekije su građene na ulazu u grad i često su predstavljale prvi izgrađeni objekat. Često su ih gradili derviši. Služile su i kao mjesta za odmor ili prenoćište za putnike namjernike.
Narodno pozorište Sarajevo osnovano je 17.11.1919 godine.
Sarajevski ratni teatar SARTR osnovan je 17. maja 1992.god na inicijativu Dubravka Bibanovića, Gradimira Gojera i Đorđa Mačkića, a okupio je glumce i saradnike iz tri profesionalna sarajevska teatra koja su, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, morala obustaviti svoj rad. U avgustu 1992. SARTR je konstituiran kao vojna jedinica pri Regionalnom štabu Oružanih snaga BiH Sarajevo, a 12. januara 1993. godine Odlukom Ratnog Predsjedništva Skupštine grada Sarajeva kao javna ustanova iz oblasti kulture od posebnog interesa za odbranu grada.
Bosanski kulturni centar u Sarajevu je eminentna kulturna ustanova. Prije Drugog svjetskog rata zgrada današnje Javne ustanove Bosanski kulturni centar Sarajevo bila je sinagoga, odnosno Veliki sefardski hram - Templ, koji je sagrađen oko 1925 godine. Židovska općina u Sarajevu je 1948. godine ovu zgradu židovskog hrama dala besplatno u vlasništvo Gradskom narodnom odboru u Sarajevu, radi njezine upotrebe za kulturne svrhe, odnosno za potrebe osnivanja Doma kulture u Sarajevu

KNJIŽEVNOST

Aleksa Šantić, bosanskohercegovački pjesnik, rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, u trgovačkoj porodici, a umro je 1924. godine. Završio je trgovačku školu, ali se uglavnom bavio književnim i kulturno-prosvjetnim radom. Bio je stub mostarskog kulturnog života. U kulturnim društvima, koja su tada osnivana u Mostaru, Aleksa Šantić je ne samo njihov pjesnik, nego i njihov pjevač, recitator, glumac, dirigent i kompozitor. U nekima su toliko pogođeni ton i duh sevdalinke da su i same ušle u narod i počele se pjevati kao narodne pjesme ( Emina, Na Izvoru ). Njegove najpoznatije pjesme su: „Emina“ (1903), „Ne vjeruj“ (1905), „Ostajte ovdje“ (1896), „Pretprazničko veče“ (1910), „Što te nema?“ (1897), „Veče na školju“ (1904), „O klasje moje“ (1910), „Moja otadžbina“ (1908)

,

Što te nema? (1897)

Kad na mlado poljsko cv'jeće

Biser niže ponoć nijema,

Kroz grudi mi želja l'jeće:

"Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade

I duša se miru sprema,

Kroz srce se glasak krade:

"Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi

U trepetu od alema,

I tad duša pjesmu budi:

"Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće

I kad tuga uzdah sprema,

Moja ljubav pjesmu kreće:

"Što te nema, što te nema"...

Kad na mlado poljsko cv'jeće

Biser niže ponoć nijema,

Kroz grudi mi želja l'jeće:

"Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade

I duša se miru sprema,

Kroz srce se glasak krade:

"Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi

U trepetu od alema,

I tad duša pjesmu budi:

"Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće

I kad tuga uzdah sprema,

Moja ljubav pjesmu kreće:

"Što te nema, što te nema"...

Where are you?

TRANSLATION

When pearls of dew at night are strewn

On meadow flowers in early bloom,

My bosom starts a longing tune:

“Where are you, where are you?”

When, relaxed, I fall asleep,

When my soul calm is deep,

In my heart whispers creep:

“Where are you, where are you?”

When the dawn glows red

In the shimmer of jewels clad,

My soul stirs a song in bed:

“Where are you, where are you?”

When great rejoicing is on high

And gloom prepares a heavy sigh,

My love begins to sing the rhyme:

''Where are you, where are you?''

Ivo Andrić (1892-1975) Važnija djela su mu Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica i Prokleta avlija. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Umro je 13. marta 1975.god. u Beogradu.
Meša Selimović (1910 - 1982) rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1934. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor. Neosporan je njegov status kao velikog pisca ranga evropskog klasika, najviše zbog njegova dva romana, "Derviš i smrt" i "Tvrđava".

SLIKARSTVO

MERSAD BERBER
Mersad Berber se rodio 1. januara 1940. u Bosanskom Petrovcu, slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1963. Dobitnik je više od 50 nagrada i priznanja, 2007. proglašen je počasnim članom Ruske akademije umjetnosti, a 2009. za člana World Academy of Art & Science, Los Angeles. Berber je bio i vrstan ilustrator koji je oslikao brojne knjige, autor je crtanog filma “Tempo Secondo”, dizajnirao je omote ploča Indeksa, kao i plakate za filmove Emira Kusturice. Govorio je da inspiraciju najviše crpi iz “mističnog" svijeta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragične sudbine ljudi koji su živjeli na razmeđu civilizacijskih kultura.
SAFET ZEC
Safet Zec (1943) je slikar i grafičar. Rođen je 1943. u Rogatici. Već kao dječak strastveno se posvećuje crtanju i slikanju. Rijetkom marljivošću i zanosom, pogotovo kroz petogodišnje studiranje na Umjetničkoj školi u Sarajevu, ostvaruje briljantna i virtuozna likovna djela.
MICA TODOROVIĆ
Mica Todorovic (1900-1981) Mica Todorović je bila jedna od najvećih umjetnica u istoriji bosansko-hercegovačke likovne umjetnosti. Rođena je 1900. godine u Sarajevu, gdje je stekla osnovno i srednje obrazovanje. Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Zagrebu. Tokom Drugog svjetskog rata bila je uhapšena, osuđena i odvedena prvo u logor u Jasenovcu, a zatim i u koncentracione logore u Njemačkoj. Za dopisnog člana ANUBiH izabrana je 1969, a za redovnog 1975. godine. Preminula je u Sarajevu, 1981. godine.

MUZIKA

SAZ INSTRUMENT

SEVDALINKA

Sevdalinka je bosanska ljubavna narodna pjesma nastala, kao muzičko-poetska, folklorna tradicijska tvorevina, u gradskim sredinama Bosne i Hercegovine i Novopazarskog Sandžaka, uobličenim prodorom istočnjačke kulture življenja i usmeno prenošena vjerovatno već od sredine 16. stoljeća., bez pratnje i uz pratnju muzičkih instrumenata (u ranijem razdoblju saza, a kasnije harmonike i violine, posebno u kafanskim izvođenjima.

Safet Isović i Himzo Polovina su antipodi u pjevanju sevdalinke: Polovina nije imao ambitus – ni širinu niti visinu glasa Safeta Isović.

Safet Isović opet nije dostigao suptilnost, rafinman, gracilnost i toplinu pjevanja Himze Polovine.

Obojica su, svaki na na svoj način, usavršavali i time obogatili bosanski muzički folklor.

U ratu od 1992-1995. godine sevdalinka ponovo dobija na važnosti, međutim, ne kao tradicionalna gradska pjesma, već i kao simbol otpora. Njena uloga se mijenja. Ona, između ostalog, dobija dimenziju patriotske pjesme. Ličnosti koje je opjevala, kao i toponimi i dijelovi Bosne i Hercegovine koji se u njoj spominju budili su patriotske osjećaje kod ljudi. Nakon rata od 1992-1995. godine, sevdalinka je krenula jednim drugim tokom. Pojavom benda Mostar Sevdah Reunion koji je postao zapažen na svjetskoj muzičkoj sceni, te gostovao na brojnim koncertima i bio u vrhovima top lista svjetske muzike, sevdalinka se našla u novom okruženju.

Bend Divanhana je osnovala grupa mladih studenata Muzičke Akademije u Sarajevu početkom 2009. godine te na muzičkoj sceni Bosne i Hercegovine debituju već u oktobru kada snimaju prva dva singla u suradnji sa Vanjom Muhović, pjesme Zaplakala Šećer Đula i Razbolje se sultan Sulejmane.

SARAJEVSKA ŠKOLA POP ROCKA

Sarajevska škola pop rocka je naziv za popularnu muziku nastalu između 1960. i 1991. godine, a koju su stvarali sarajevski umjetnici i sastavi. Značajne grupe kasnijeg perioda, uključuju Merlin, Plaviorkestar, Vatreni poljubac, Divlje jagode, Zabranjeno pušenje, Crno vino i Crvenu jabuku. .Korijeni pravca naziru se u 1960-ima, kada se formiraju vokalno-instrumentalni sastavi kao što su bili Indeksi, Pauk, Eho 61, Plavi dijamanti i Lutalice. Iz njih će se izdvojiti najznačajniji, poput Indeksa i Bijelog Dugmeta, te solo pjevači (vjerovatno najistaknutiji među njima je Zdravko Čolić) - koji će biti kreatori i nosioci sarajevske pop rock scene.

ČLANAK

AMERIČKI SAN I BOSANSKA JAVA

Sutra, dvadeset osmog augusta, navršiće se tačno pedeset godina otkako je Martin Luther King održao jedan od najslavnijih govora u istoriji čovječanstva. Govor je upamćen po frazi koja se u njemu refrenski ponavlja: "I have a dream". (Na našim stranama, ovu frazu uglavnom prevode bukvalnim "Imam san", mada je bolje i adekvatnije kazati samo "Sanjam", kao u pjesmi od Indexa.) Nije pogrešno reći da je ovaj sedamnaest minuta dug govor – promijenio svijet.

U Americi se već danima obilježava ova godišnjica, a njezin vrhunac desiće se sutra, kad će na stepeništu kod Lincolnovog memorijala u Washingtonu – na istom mjestu, dakle, na kojem je tačno pet decenija ranije stajao i govorio Martin Luther King – govor održati Barack Obama, predsjednik Sjedijnjenih Američkih Država.

Iz perspektive pojedinačnog ljudskog života, pedeset godina je dug period. Iz istorijske perspektive, međutim, to baš i nije tako. A prije samo pedeset godina, Amerika je bila zemlja u kojoj na formalnom, legislativnom nivou još nije bila iskorijenjena rasna, etnička i vjerska diskriminacija. Postoji konsenzus u istorijskoj nauci da je govor Martina Luthera Kinga imao snažan uticaj na Kennedyevu administraciju, odnosno na donošenje Zakona o građanskim pravima naredne 1964. godine. I samom Kingu govor je promijenio život. Magazin Time ga je proglasio ličnošću godine iste te 1963, a godinu kasnije dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir. (Do dana današnjeg, Martin Luther King ostaje najmlađi nobelovac svih vremena i u svim kategorijama.) Ima neke istorijske simbolike, pa i poetske pravde, u činjenici da je pedeset godina poslije Kingovog govora američki predsjednik crnac. (S druge strane, kad smo kod paralela, Obamina Nobelova nagrada za mir mnogo je manje zaslužena od Kingove.)

Dobro, ali kakve veze ima Martin Luther King sa Bosnom i Hercegovinom (osim što ima spomenik u Tuzli)? Postoji li ikakva pouka iz američke priče od prije pedeset godina primjenjiva na današnje stanje u Bosni i Hercegovini? Pouka, naravno, postoji, čak i na potpuno dnevnopolitičkoj osnovi. Šta je najfrekventnija dnevnopolitička "šifra" u ovdašnjoj javnosti u posljednjih nekoliko godina? Naravno, famozni Dervo Sejdić i još famozniji Jakob Finci postali su simbol koji se odvojio od konkretnih pojedinačnih ličnosti. Njihova dva prezimena, spojena u polusloženicu ili čak jednu jedinu riječ, postala su skoro pa zajednička imenica; nekakav "sejdićfinci" kao nepremostiva prepreka domaćim političarima za početak procesa normalizacije Bosne i Hercegovine. Šalu nastranu, ali dominantan pogled na ovu "problematiku" u javnosti je zapravo skoro pa ironičan. Samo su nam još trebali Jevreji i Romi, kao da nemamo dovoljno problema sa Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, poruka je koja se često da čuti, čak i od dobronamjernih osoba. Samo što suština cijele te priče zapravo nema pretjerane veze sa Jevrejima i Romima.

Za malo više od mjesec trebao bi biti održan popis stanovništva te ćemo napokon saznati odgovore na različita pitanja. Sudeći po porukama političara i javnih radnika, ključno pitanje je koliko u BiH ima Bošnjaka, koliko Srba, koliko Hrvata, a koliko tzv. ostalih. Ostali su svima kost u grlu, pa bi se Bošnjaci, Srbi i Hrvati najlakše složili u želji da ostalih bude što je moguće manje. Po posljednjem popisu, onom iz 1991. godine, u Bosni i Hercegovini je bilo gotovo 10 posto ostalih. Nije to nimalo zanemariv broj. Popis stanovništva u Sjedinjenim Američkim Država održan 1960. godine pokazao je da je u to vrijeme u SAD-u živjelo nešto manje od 19 miliona crnaca, što je u procentima bilo oko deset posto. Ako kažemo da ostalih u Bosni i Hercegovini procentualno ima otprilike onoliko koliko u SAD-u ima crnaca, nećemo previše pogriješiti. U tom smislu, slučaj Sejdić-Finci nije kozmetičko pitanje koje valja riješiti zbog pritiska zle i birokratske Evropske unije. Pravo rješenje slučaja Sejdić-Finci bila bi neka bosanskohercegovačka varijanta Zakona o građanskim pravima. U takvim razmatranjima obično se kaže: eto, postojaće formalna mogućnost da se iziđe iz vječnog Bošnjak - Srbin - Hrvat trijumvirata, ali se u praksi to neće desiti nikad.

Nikad je, međutim, potpuno nepolitički koncept. Da je Martin Luther King mislio da crnac nikad neće biti predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, on ne bi bio u stanju napisati onakav govor i izgovoriti ga onako kako ga je izgovorio. San, dakle, može postati stvarnost. Problem je jedino u tome što se iz oblasti snova u Bosni uglavnom ostvaruju noćne more.

REPORTAŽA

Created By
Marija Jovanovic
Appreciate

Credits:

Created with images by rundenreisen.org - "Sarajevo" • Brenda Annerl - "Sarajevo - Begova Džamija (Gazi Husrev Bey Mosque)" • Julijan Nyča - "Visegrad_Drina_Bridge_1" • Julijan Nyča - "Visegrad_Drina_Bridge_2" • xiquinhosilva - "96465-Mostar" • kamerman1960 - "old bridge mostar ottoman bridge" • clash836 - "Blagaj Tekija" • Brenda Annerl - "Ivo Andric and the Bridge over the Drina"

Report Abuse

If you feel that this video content violates the Adobe Terms of Use, you may report this content by filling out this quick form.

To report a Copyright Violation, please follow Section 17 in the Terms of Use.